David Družinec, Krapinčanin koji je s Josipom Štrokom brutalno premlaćen u predgrađu Dublina, ali je za razliku od Štroka imao sreću preživjeti, izgleda strašno. Lice mu je puno podljeva, oko napola zatvoreno, arkada zašivena s nekoliko šavova…
Nije dobro, muči ga smrt prijatelja s kojim je odrastao u Krapini, a svjedočio je njegovoj smrti. Iako, svjedočio bi bila pogrešna riječ jer Družinec je u nekom trenutku dok su ih, kaže, tukli metalnim šipkama, izgubio svijest i probudio se u bolnici, gdje je saznao da Josip nije preživio, prenosi Jutarnji list.
David je ispričao što se točno dogodilo te večeri kad su napadnuti i demantira objave da se u međuvremenu vratio u Hrvatsku. U subotu je još uvijek bio u Dublinu, gdje je pomagao Josipovom ocu Nedjeljku da se snađe u grotlu irske diplomacije.
“Vikali su nam neka pričamo engleski…”
– Josip i ja smo bili kao braća, dugo se nismo vidjeli i dogovorili smo se da se nađemo u Dublinu kako bismo bili zajedno za Uskrs jer nismo uspjeli dobiti karte da odemo u Hrvatsku. Družili smo se u Dublinu i navečer sam ga pozvao k sebi, u kuću u Clondalkinu, koju mi je pronašla firma za koju radim. Usput smo odlučili kupiti nešto za jelo i par piva da se kod kuće podružimo i dobro ispričamo. Izašli smo iz trgovine i usput razgovarali. Na hrvatskom, jasno, kad su počela dobacivanja tih, moram reći, idiota, jer ih ne mogu nazvati ljudima. Vikali su nam ‘Govorite engleski, u Irskoj ste, niste kod kuće, nemate poštovanja prema našoj državi. Ovo je Irska!’ i takve stvari. Rekao sam Josipu da se maknemo, nisam u Irskoj dva dana pa znam kako stvari u Dublinu funkcioniraju. Ušli smo u autobus i krenuli prema stanu, do kojeg ima maksimalno deset do 15 minuta hoda. Nismo bili svjesni da nas netko slijedi. Na koncu je ispalo da su krenuli autom za autobusom – prepričao je David.
– Kako smo hodali i razgovarali, s leđa su nas napali. Sasvim neočekivano, nismo ih ni vidjeli ni čuli. Mene su prvog udarili s nečim, ne znam je li bila šipka ili palica, pitao sam policiju detalje koje su vidjeli na video snimci, a koju navodno posjeduju. Uglavnom, pao sam kad su krenuli na Josipa. Nakon nekog sam vremena uspio ustati i želio mu pomoći, ali su me iznova, još jače počeli tući. To je sve čega se sjećam u vezi incidenta jer sam se onesvijestio i probudio u bolnici. Ne znam koliko dugo smo ležali ondje na podu, tko je pozvao hitnu i policiju ni koliko im je vremena trebalo da dođu. Znam da sam se probudio u bolnici, šivali su mi glavu, arkadu, tijekom noći su u sobi sa mnom bili policajci, mislim dvojica. Uzeli su odjeću, što mi je jasno, radi DNA napadača, uzeli su mi i mobitel i tri ga dana nisu vraćali da nekoga nazovem. Bio sam sam, a ništa nisam mogao – kazao je David u razgovoru za Jutarnji.
“Obični smo zagorski dečki koji tu i tamo popijemo pivu ili gemišt”
Ono što je uslijedilo ostat će mu u užasnom sjećanju.
– Ujutro su me poslali van iz bolnice, s irskom gardom, u nekoj odjeći koju su mi dali. Nisu mi ni oprali lice od sve te krvi, izgledao sam strašno. Cijeli sam dan proveo s gardom koja me autom vozikala po nekakvim stanicama uokolo, tisuću puta sam im rekao da se ne sjećam ničega izuzev onoga što sam im ispričao, a sad sam rekao i vama. Što su htjeli? Svom silom su mene i Josipa pokušali povezati s nekom bandom ili drogom, ne znam. Ni jedan ni drugi nismo ni s kim takvim, ni sa sličnim osobama nismo imali i nemamo nikakve veze, što će se, uostalom, i potvrditi. Obični smo dečki koji izbjegavaju bilo kakve nevolje, s drogama nikad nismo imali veze niti s ljudima koji s tim imaju veze – nastavio je David pa dodao:
– Naši ljudi koji dođu u Irsku, dođu si zaraditi nešto, a ne baviti se glupostima, to možemo i doma da nam je do toga, a ne smucati se po svijetu i krvavo zarađivati. Obični smo zagorski dečki koji si tu i tamo volimo popiti pivu, vino ili gemišt, a droge nas nikad nisu zanimale. Uostalom, moj je telefon bio kod njih tri dana i sve kontakte su lako mogli provjeriti, i vidjeti da sumnjivih kontakata nema. Valjda idu u smjeru da je to bio sukob zbog nekih dugovanja. Rekao sam im da nema veze ni s čim, i prije nego što su mi uzeli telefon sam sam im ponudio da pogledaju sve poruke i izvuku iz njega sve što mogu kako bi se dokazalo da nemamo veze sa sumnjivim ljudima – rekao je mladić iz Krapine.
– Ispitivali su me, ne znam zašto, puno o toj kući u koju sam tek ušao tri dana prije događaja, a pronašao mi ju je gazda s posla. Bio sam ondje samo u srijedu poslijepodne, u petak navečer i subotu ujutro. Uselio sam svoje stvari, a četvrtak i petak sam radio u Corku, nekoliko sati udaljenom od Dublina. Kolega i ja spavali smo u hotelu u Corku. Ni jednog susjeda oko te svoje nove kuće ne poznajem, tek sam došao. Je li se u toj kući nešto događalo prije toga, nemam pojma. Kažem, unajmio ju je moj gazda kod kojega sam radio kao ‘fiter’, postavljao reklame, znakove… – dodao je David, koji uopće ne voli Dublin, upravo zbog nereda koji se ondje događa, da bi sad baš ondje ostao bez najboljeg prijatelja. David je u Irsku prvi put otišao 2019. sa suprugom Poljakinjom, ali je došla pandemija koronavirusa.
– Supruga je bila trudna i vratili smo se doma, u Hrvatsku. Nakon nekog sam vremena morao ići ponovno jer od hrvatske je plaće teško živjeti, a zbog djeteta sam želio nešto novca staviti sa strane. Uglavnom, kod ovog sam gazde mogao provesti koliko sam htio, kolege su mi sjajni – kazao je. Ne zna ima li još posao, ali zna da je smještaj izgubio. Stvari su mu ostavljene pred vratima u velikoj crnoj vreći za smeće.
Ono što su David i Josipov otac ovih dana prolazili u Irskoj, za obojicu je pakao. Josipov je život završio brutalno, a nije najljepše ni počeo. Josipova majka njega je i sina, kaže Josipov otac, ostavila kad je Josip bio beba i otišla za Englesku. Dobio je zakonsko skrbništvo nad sinom i sam ga je odgajao. I to, kako kažu susjedi s kojima je Jutarnji razgovarao nakon saznanja o ubojstvu, napravio odličan posao.
