U travnju 2024. godine napisao sam prvu kolumnu koja je govorila o sudačkim pogreškama i pomislio sam da više o tome neću pisati.
U tom sam razdoblju, do najnovijih zbivanja, mogao napisati da je suđenje vidno poboljšano, ali ne zbog kolumne, već zbog toga što su i suci sami između sebe počeli uvoditi red. No, čini se da to nije slučaj u četvrtom rangu hrvatskog nogometa…
Ne pišem ovo već drugi puta zbog toga što vjerujem u neku teoriju zavjere, već zbog mog sportskog novinarskog kreda – treba objektivno i bez imalo podilaženja pisati o onome što se vidi na terenu, bez obzira na to hoće li se netko prepoznati i onda vam uvrijeđeno svašta dobacivati. Ovime ne želim omalovažiti vrijednost svih sudaca koji sude u 3. NL, ali ipak najžalosnije je kada su u fokusu pažnje umjesto igrača suci, i u većini slučajeva se o njima više priča negoli o utakmici.
Ono što mi zaista smeta i boli je činjenica da suci svojim odlukama nanose štetu svim onim mladim igračima koji još uvijek vjeruju u fer i sportsku igru i željeli bi samo igrom na terenu pokazati tko je bolji, oni ili protivnik.
A upravo su to suci učinili krapinskom Zagorcu, vjerujem i još nekima, na dvije prvenstvene utakmice omogućivši da Zagorec u ta dva susreta izgubi pet bodova s kojima bi nakon 11. kola bio na samom vrhu tablice s bodom prednosti ispred Inkera i Vrapča.
Izmišljeni penal u Prečkom u drugoj minuti sudačke nadoknade nije samo donio domaćinu nezasluženo izjednačenje, već je kapetan Zagorca zbog prigovora dobio žuti i crveni karton te morao pauzirati tri utakmice, iako je na prigovor imao pravo, prije svega kao kapetan, a onda i zbog neopravdano dosuđenog jedanaesterca.
Finale sudačke egzekucije Zagorca uslijedilo je u Bistri. Tako tendenciozno suditi, da ne upotrijebim grublju riječ, može samo sudac koji ne zna suditi ili namjerno oštećuje jednu momčad čineći sve da “njegova” momčad dođe do pozitivnog rezultata. Dodamo li tome da je domaći trener vrlo glasno savjetovao svoje napadače: “Padni u šesnaest, svirat će penal!“. I svirao ga je nakon što je lopta pogodila Štimca u bedro, a i drugi pogodak domaćina bio je nakon što je igrač domaćina primio loptu u “debelom“ zaleđu, ali ga Frinčić ipak stiže, uklizava i čisto izbacuje loptu u aut, da bi sudac to okvalificirao kao prekršaj nakon kojeg je pao pogodak dodijelivši igraču Zagorca žuti karton.
Bilo bi smiješno da nije tragično!
U jednoj utakmici koja uopće nije bila agresivna (sve u granicama normale), što se može i očekivati na takvim utakmicama – Zagorec je dobio šest žutih kartona i jedan crveni, dok je domaćin dobio samo dva žuta. Trener Zagorca Vidak jednostavno više nije mogao izdržati ono što se događa na terenu njegovim pulenima.
Kad se pogleda ta statistika, a niste bili na utakmici, dobiti ćete sliku da su igrači Zagorca ušli u utakmicu kao huligani, dok su domaćini bili balerine, ali nije bilo tako. Takvu je sliku stvorio čovjek u crnom, koji je određivao tijek utakmice i zato se često pitam – za koga se igra nogomet? Za gledatelje, za te nogometaše koji pet-šest dana treniraju, bez obzira na vremenske prilike i ozljede, ili za čovjeka u crnom koji prije početka utakmice već zna pobjednika.
Ovaj isti tekst mogao sam podijeliti već sutra, možda s Gajem, Vrapčem, Kurilovcem, itd. Iako je najbolje prepustiti nadležnima da reguliraju postojeće probleme, mislim da istovremeno treba podići svijest o ovakvim događajima koji postaju sve češći i na nama je, novinarima, da o tome izvještavamo javnost, a ne da nakon svake utakmice naše izvješće vrvi samo minutama i prilikama za gol, dok ono bitno što se događalo na terenu i usmjeravalo utakmicu ostaje nenapisano ili kako bi rekao Jose Mourinho: “Jeste li gledali utakmicu? Novinari koji se ne razumiju u nogomet fokus imaju na brojkama, statistici i podacima. To samo ponekad pokazuje kakva je bila utakmica”.
Te zato smatram i čini mi se da određenu krivicu u takvom suđenju imaju i klubovi koji, kada se osjete oštećenima, odmah krenu s priopćenjima, a istovremeno kada je oštećen njihov suparnik, tišina postaje zaglušujuća.
Kolumnu ću završiti citatom jednog razočaranog navijača: “Tko si uzima za pravo da ruši snove našoj djeci, tko ima pravo da ih čini tužne, bijesne, ljute, tko u njima izaziva žal što se bave sportom, što žive sportski život? Tko ih na kraju svrstava tamo gdje im nije mjesto? Nažalost, to su upravo oni koji su tu spomenuti, oni koji nisu vrijedni da ih zovemo imenima, to su oni kojima ne želim nikakvo zlo, ali dao im Bog tu sreću da imaju svoju djecu i samo jednom osjete i vide takve stvari kod svoje djece, ali samo jednom, a mome i vašim sinovima su to u 10 dana učinili dvaput! Sramite se svega što činite, veze sa sportom nemate, a o duhovima olimpizma da i ne govorimo. Klinci, trener, ,glavu gore! Za nas ste bili, jeste i bit ćete najbolji. Ne dajte se slomiti jer u muci se poznaju junaci”.
