U sportu, baš kao i u životu, granica između borbenosti i divljaštva mora biti jasno povučena. Ako se ta granica izbriše, gubimo smisao natjecanja i ostaje samo puko nasilje. Nogometni teren protekle je subote prestao biti mjesto nadmetanja i postao poprište nesankcioniranog nasilja. Dok je gostujući vratar ležao na zemlji, sa slomljenim nosom i sjećanjem koje polako blijedi pod naletom potresa mozga, netko je u crnom dresu odlučio da je to vrijedno tek ‘opomene’!
Pitam se, u kojem to svemiru grubi faul, s jasnom namjerom da se ‘ide do kraja’, vrijedi isto kao i prigovor sucu ili skidanje dresa kod proslave gola?
Sramotno priopćenje kluba čiji je igrač počinio ovaj nesportski čin, svedeno na jednu suhoparnu rečenicu o ‘brzom i uspješnom oporavku’, a još je sramotnije da nigdje nije objavljena isprika igrača koji je učinio prekršaj, jer to vrijeđa inteligenciju svakoga tko je ikada stao na teren. To nije sportsko rivalstvo, to je pranje ruku od odgovornosti. S druge strane, gnjev oštećenog kluba nije samo reakcija na ozljedu, već krik očaja zbog sustava koji godinama, kako kažu, žmiri na jedno oko kad su u pitanju ‘veliki’ i ‘zaštićeni’. U sportu postoji pojam ‘pristanka na rizik’, što znači da igrač prihvaća uobičajene rizike igre. Međutim, kada netko postupi s namjerom da ozlijedi ili s krajnjom nepažnjom, taj pristanak prestaje važiti.
Iako je rijetko, u nekim jurisdikcijama moguće je propitivati odgovornost suca, ako se dokaže da je njegov propust u provođenju pravila (ignoriranje opasne igre) izravno doveo do daljnje eskalacije i ozljede. U tom slučaju, žuti karton za lom nosa je toliko očigledna pogreška da bi klub mogao tražiti izuzeće tog suca s budućih utakmica. Svakako, da bi pravda bila zadovoljena, Disciplinska komisija bi morala poništiti ‘blagu’ procjenu suca s terena i tretirati ovo kao teški prekršaj protiv sportskog ponašanja, neovisno o tome što sudac nije pokazao crveni karton na licu mjesta.
Nogomet je igra strasti, ali kada krv padne na travnjak zbog nečije namjere, tada prestaju važiti pravila igre, a počinju važiti zakoni države jer na terenu smo protivnici, ali izvan njega bi trebali biti ljudi.
No, kad se ljudskost svede na ‘PR frazu’, a brutalnost na ‘sudačku procjenu’, nogomet gubi smisao. Ovaj žuti karton nije bio kazna igraču – bio je to šamar svakom djetetu koje uči da je sport viteštvo. Jer poruka je jasna: slomi mu nos, proći ćeš s opomenom, a mi ćemo protivničkom ozlijeđenom igraču poželjeti sreću u bolnici!
Ovo je moja ocjena događanja na utakmici županijskih ligaša, ali ću za kraj, zbog potpune istine te da sami možete donijeti određeni sud, i citrati neke objave na Facebooku kluba čiji je igrač pretrpio tešku ozljedu:
– “Ja nisam nikakav nogometni stručnjak, ali ono što vidim golim okom, a što vide i svi realno nepristrani, golman je već čvrsto držao loptu u rukama, pa se onda ne može reći da je bilo u “žaru borbe”, već je bila očita namjera… Možete vi pisati što hoćete, ali se na snimku vidi da se igrač pripremio za sudar, okrenuvši rame i podlakticu prema vrataru koji je već puno ranije imao kontrolu nad loptom. Zato je on prošao neozlijeđen, a suparnik na traumatologiji…”
Kad žuti karton postane dozvola za ‘lov na glave’, u svijetu gdje slomljen nos vrijedi tek jednu ‘opomenu’, nogomet prestaje biti sport i postaje opasna farsa u kojoj je ljudski obraz jedina stvar koja se ne može zakrpati na traumatologiji.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
