Pročitao sam tamo negdje u svojoj mladosti da dobrog čovjeka najbolje opisuju njegove nesebične geste, iskrenost i način na koji se odnosi prema drugima, čak i kada nema nikakve koristi od toga. I upravo sam imao tu čast da razgovaram s jednim takvim mladim čovjekom – Kristianom Čekolom, futsal igračem zagrebačkog Dinama, koji iza sebe ima oko 270 nastupa i oko 150 postignutih golova, članom brončane hrvatske reprezentacije na netom završenom Europskom prvenstvu i konobarom koji upravo na taj način upražnjava svoje slobodno vrijeme, radeći u obiteljskom restoranu ‘Buffet k Vilimu’.
Znamo da si sa 17 godina postao član FK Dinamo. No, kako je izgledao put do Dinama?
Kao i svaki klinac iz Rudeša, počeo sam s velikim nogometom, s tim da sam prve treninge imao i igrao u Kustošiji nakon čega sam otišao u Rudeš. Tko zna, možda bi i sada bio u Rudešu da me na jednom turniru nije vidio Matija Capar kada smo pobijedili njegovu ekipu. Mislim da je u pitanju bio Jarun… Prišao mi je nakon utakmice i rekao mi da bi bilo odlično kada bi se bavio futsalom. No, malo sam znao o futsalu. Moj prijatelj i budući kum u to je vrijeme trenirao u Alumnusu i pokušao me “nagovoriti” da odem u taj klub jer je trener bio Matija Capar. Bio sam u dilemi i onako mlad razgovarao sam s ocem koji je oduvijek, uz ostale članove obitelji, bio moj “suport” te mi je uz malu nedoumicu ipak prepustio da odlučim sam. Prevagnulo je to što si u futsalu u igri “non-stop”, nema odmaranja, nema skrivanja ako želiš doći do pozitivnog rezultata. Uz to je još i izričito dinamičan te je odluka na kraju ipak bila laka – idem u vode futsala! U klub sam došao u vrijeme kada se igralo državno prvenstvo za kadete. Tada sam odigrao svoju prvu pravu futsal utakmicu i donio čvrstu odluku – bit ću futsal igrač!
Sa 17 godina dolaziš u Dinamo. Kako je to izgledalo u Školi nogometa? Je li ti nešto posebno ostalo u sjećanju te koji su treneri ostavili na tebe najbolji dojam?
U školi mi je trener bio Matija Capar jer Capi je u međuvremenu iz Alumnusa prešao u Dinamo. Nažalost, tada nije postojalo puno natjecanja za naše uzraste, sve je još bilo u povojima. No Škola futsala je svejedno bilo izvrsno iskustvo, uživao sam u svakom treningu i utakmici koju smo igrali. Zbog futsala i Dinama sam stekao prijatelje za cijeli život. Vrlo rano kao ulazni junior, Mićo Martić, tadašnji trener seniora, priključio me treningu seniora te sam mu neizmjerno zahvalan jer se nije bojao dati priliku mladom igraču kao što sam bio ja. Ako već moram istaknuti one koji su najzaslužniji za moj futsal razvoj, onda je to Matija Capar od kojeg sam naučio praktički sve što znam o futsalu, ali ne samo o futsalu! Škola futsala nas ne uči samo o sportu, igranju, taktici, udarcima… Imao sam tu sreću što sam imao Capija za trenera koji je bio vrhunski igrač i koji je svoje bogato iskustvo i znanje koje je imao s guštom prenosio na nas mlađe. Ostavio je poseban utisak na sve nas koje je trenirao. Učio nas je o poštovanju prema drugim ljudima, sportašima, starijima, učio nas je dobrom i zrelom ponašanju, učio nas je da budemo ljudi… Naravno, tu je i Mićo Martić, koji je vjerovao u mene kada sam bio tek ulazni junior, ali i Matija Đulvat, sadašnji trener i bivši suigrač, moj kapetan, a trenutačno po mom sudu jedan od najboljih trenera u Hrvatskoj, ako ne i najbolji. Zaista sam imao sreće što su me vodili, i što me i dalje vode, ljudi koji me osim futsalu uče i životu.
U Dinamu si 11 godina, no imao si jedan mali prekid – odlazak u Italiju u ekipu Meta Catania!
Otišao sam jer sam želio iskusiti taj malo ‘viši’ nivo. Polusezona u Cataniji je dio mojeg života kojeg nikada neću zaboraviti. Isto tako, moram naglasiti da je u stvari najveći problem bio epidemija korone koja je tada, pogotovo u Italiji, uzela velikog maha. Živio sam na relaciji stan – dvorana – stan. Ipak, moram reći kako iz Catanije nosim odlična iskustva – od suigrača, trenera i svega ostaloga. Mogu reći da sam u tih pola godine naučio što znači biti profesionalac i kako se ponašati u skladu s tom ulogom.
Osim futsala kojim se baviš profesionalno, veliki si radnik, djelatnik ili kako se to već kaže…
Završio sam školu za konobara što je i bilo očekivano s obzirom na to da imamo obiteljski restoran. Svakako da sam radio, ali u posljednjih godinu dana, kako su rasle moje obveze u klubu i reprezentaciji, tako se smanjivao i opseg mog posla u restoranu. Istina je da po potrebi i danas ‘uskačem’ i pomažem obitelji. Sada mi je nekako najdraže prije treninga i utakmice u miru negdje sjesti uz kavu s mojom djevojkom Lanom i potpuno se opustiti.
I ti si Zagorec jer djevojka je Zagorka?!
Moglo bi se i tako kazati! No, činjenica je da i ja u sebi imam zagorske krvi jer mi je baka rođena u Belcu, dok je deda iz Zagreba te mogu s ponosom kazati da u meni ima pola zagorske i pola zagrebačke krvi.
Vratimo se futsalu. U prvenstvu odlično stojite, prvi s bodom prednosti ispred Rijeke. U Kupu ste u finalu, opet na putu stoji Rijeka. Što očekuješ?
Prvenstvo još traje, ali po statistikama, analizama i nekim pričama ljudi koji poznaju futsal, mislim da smo trenutačno najbolja ekipa Hrvatske. No, to nije od ove sezone jer i u prethodnim sezonama smo dobro igrali – osvojili prvenstvo, prošle sezone zbog malih nijansi ispali u polufinalu razigravanja. Ove godine smo zaista dobri. Dobro igramo, dobro treniramo, a klub je sve podigao na puno višu razinu i zaista im hvala na tome. Ne znam što da kažem već da prvenstvo gledamo iz kola u kolo i što bude bit će, te ne razmišljamo puno o kupu. Istina, on je najvjerojatnije negdje u našoj podsvijesti prisutan, i o njemu (kupu) ćemo razmišljati nakon utakmice s Olmissumom. Kup je potpuno drugačije natjecanje jer realno, iz Kupa te može izbaciti i na papiru slabija momčad. Prošle smo godine igrali finale – odlično smo krenuli, a onda nas je jedan gol “prerezao” te smo se našli u problemima koje smo pokušali ispraviti u drugoj utakmici, ali nismo uspjeli. Vjerujem da će ove godine Kup ispričati drugačiju priču jer uz ono što sam već rekao o Dinamu, u Kupu imamo i veliki dodatni motiv – osvojiti Kup po prvi puta!
Ovo je možda i prilika da spomenem naše navijače koji nam, čim izađemo na teren, prikazuju svoju odanost, strast i ono što ja volim – kulturu navijanja koja nadilazi sam rezultat na semaforu. A ako ih želim opisati u samo nekoliko riječi to bi bilo – dostojanstveni, gromoglasni, fanatični i kreativni. U nekoliko riječi – oni su naš najjači vjetar u leđa.
Reprezentacija. Najprije U-21, pa od 2019. godine seniorski dio.
Prvi poziv za reprezentaciju U-21 dobio sam u “najnezgodnije” vrijeme. Naime, i moj maturalac i igre reprezentacije su se preklapale. Upitao sam oca što da učinim jer sam želio oboje, ali svjestan činjenice da je to nemoguće. Otac je odluku prepustio meni, a moja odluka je bila – reprezentacija! Sjećam se da smo igrali u Japanu, a trener je bio sadašnji izbornik Hrvatske Marinko Mavrović. Kasnije sam dobio poziv za seniorsku reprezentaciju i moja prva utakmica bila je protiv Kazahstana. Sjećam se te utakmice i sigurno da je bila neka nervoza, jer ipak doći u reprezentaciju prvi puta i biti u društvu najboljih, sigurno da imaš osjećaj ponosa i želje za dokazivanjem. Želiš se nositi s najboljima u svojoj državi, a isto tako i s drugim reprezentativcima koji iza sebe imaju velike karijere.
Europska bronca – povijesni uspjeh reprezentacije i ti si bio dio toga. Kada si uopće bio svjestan, i ti i ekipa, što ste postigli te jeste li uopće očekivali takav uspjeh?
Cilj nam je bio i očekivali smo da ćemo proći skupinu, pogotovo nakon prve utakmice s Francuzima, 2:2. No tada u drugoj utakmici naletiš na Gruziju koja ti otkine bod, da bi sve morao riješiti u zadnjoj utakmici skupine. Izađeš na teren, na suprotnoj strani domaćin Latvija, a na tribinama 7000 njihovih navijača. No, znali smo i nitko od nas nije sumnjao da ćemo upisati puni plijen, što smo i dokazali na terenu. Bronca je osvojena u srazu s Francuzima nakon penala. I to je to! Kada sam postao svjestan? Možda još nisam potpuno, ali se polako sve slaže.
Ostala je, vjerujem, u sjećanju svima tvoja izjava nakon utakmice za broncu: “Trebao sam ga izbaciti ne iz dvorane, već iz Slovenije!” Želiš li ju prokomentirati?
Nemam što komentirati. I dalje stojim iza toga što sam rekao. Jednostavno – dogodi se u trenutku da kad si na terenu ne razmišljaš o drugom nego o lopti i suigraču, ali ponekad te lopta ponese i reagiraš krivo, kao što sam i ja reagirao u toj situaciji. Trebao sam napraviti prekršaj, bilo je sedam sekundi do kraja i znao sam kakav je igrač moj protivnik, ali u sekundi ti pobjegne fokus i primiš gol. Ovo je i prilika da zahvalim svima koji su na bilo koji način utjecali da bi danas brončana medalja bila u Hrvatskoj.
Prilikom dodjele medalja nosio si zeleni dres. Dres s brojem dva…
Nosio sam taj dres, dres Matije Capara, koji je donio njegov brat, a u tome je sudjelovao i Ante Piplica, naš vratar, jer sam time uz ostale reprezentativce želio odati priznanje našem prerano preminulom hrvatskom velikanu futsala Matiji Caparu. Capi je bio moj mentor i suigrač te sam mu se na taj način želio zahvaliti i odati počast, kao i svima onima koji su prije nosili dres reprezentacije, ali nisu uspjeli uzeti medalju.
Za kraj – poruka klincima koji žele igrati futsal.
Jednostavno – radite ono kaj volite i svim srcem uživajte u igri, vjerujete u sebe i u rad koji vam daje Futsal Dinamo. Uvijek, ali baš uvijek uživajte u igri. Futsal je zanimljiv, dinamičan sport. Uvijek si u doticaju s loptom kada si u igri. Tko voli loptu, uživat će u futsalu. Svi klinci koji žele igrati futsal mogu se javiti na službenoj web stranici Futsal kluba Dinamo gdje će vidjeti broj voditelja Nogometne škole Nikole Grgića.
