U vremenu kada se hrvatsko gospodarstvo ponovno suočava s pitanjima održivosti, konkurentnosti i ovisnosti o vanjskim utjecajima, vrijedi se prisjetiti kako su slične dileme prepoznate i prije više od osam desetljeća. Naime, uoči samog izbijanja Drugog svjetskog rata, 1939. godine u Zagrebu je izrečena analiza koja i danas zvuči iznenađujuće aktualno – upozorenje o slabostima gospodarske strukture i nužnosti jačanja ekonomske samostalnosti koje ni vrijeme nije uspjelo nadmašiti.
Zaklada Milan i Terezija Prpić i mr. sc. Branko Čičko podsjećaju da je Milan Prpić održao prigodni govor na glavnoj skupštini Hrvatskog radiše održane u Zagrebu 7. svibnja 1939. U njemu se, između ostalog, osvrnuo i na stanje hrvatskog gospodarstva u ono vrijeme i u samo nekoliko rečenica dao analizu stanja gospodarstva u samo predvečerje izbijanja 2. svj. rata. Njegove riječi mogu se bez imalo zadrške primijeniti na današnje turbulentno vrijeme:
“Svako živo biće, a ne samo čovjek, nastoji, da si osigura uvjete opstanka i napredka u vremenu i prostoru, jer ga na to nuka životno samoodržanje. Povjesni put čovjekova samoodržanja do izgrađenih sistema moralne i materijalne kulture velikih nacija poprskan je krvlju, jer su ljudi, jer su nacije vazda vodile ratove samo zato, da si materijalno osiguraju svoj opstanak, da se emancipiraju od ovisnosti od drugih, i da si onda utru put svome napredku i izgradnji sistema svog života, koji je sistem osnovan na svojoj vlastitoj sposobnosti i osobnosti.
U znaku ove činjenice i životne te povjesne istine čovječanstva stoji pred nama i sadašnjica. Kroz 25 godina ne imade mira u svijetu može se reći uglavnom radi rivaliteta u ekonomskim pitanjima unutar sistema svjetskog gospodarstva. Sa ovog stanovišta moramo i mi Hrvati da ispitujemo svoju savjest u odnosu na pitanje: što smo učinili i što činimo za svoje ekonomsko održanje, napredak i budućnost?!
Mnogo poštovani skupštinari i draga hrvatska braćo! Hrvatski Radiša dokazuje svojom eksistencijom, da su naši vrli predšasnici dobro uočili sve slabosti i manjkavosti konstrukcije privrednog rada Hrvata, pa su upravo radi toga osnovali ovu školu, ovu kulu privrednog poticaja za emancipacju privrednog života Hrvata. Privredni rad se svagdje u svijetu manifestira u oblicima industrije, trgovine, obrta i novčarstva. Tako bi trebalo biti i u nas Hrvata, ali to na žalost tako još nije. Ovaj slabi efekat naglasujem iz ovih razloga.
Industrijski, produktivni, privredni rad je onaj koji u današnjici naročito obilježuje snagu pojedine nacije. Taj dio privrednog rada malo je u rukama Hrvata.
Trgovački privredni rad, što se tiče veletrgovine vrlo je malo u rukama Hrvata.
Novčani privredni rad neznatan je u rukama Hrvata.
Samo mali i mukotrpni obrtnički i trgovački rad nalazi se sav u hrvatskim rukama.
Kad dakle ogledamo konstrukciju privrednog rada Hrvata, onda moramo utvrditi efekt, da mi Hrvati na svojoj rođenoj grudi možemo da budemo tek obrtnici i mali trgovci, ali ne možemo da postignemo glavne stepene privrednog rada to jest industriju, novčarstvo i veliku trgovinu.
To je danas stvarno, to je i tragično, pa ako se ne prenemo, postat će to i fatalno za privredu hrvatskog naroda…”
Inače, cijeli govor je objavljen u 10. broju lista Hrvatski Radiša od 25. svibnja 1939., na str. 1.-2.
