Odlučili smo krajem ove sezone prošetati Nogometnom školom Zagorca iz Krapine te iz pojedinih kategorija, odnosno mjesta u momčadi, o nekom od tih mladih igrača napisati što mislimo i što očekujemo u njegovoj daljnjoj karijeri.
Ovoga puta bila je to golmanska pozicija, jedna od najtežih u ekipi, te smo sustavom kuglica došli do golmana kategorije, jer smo njih, uz juniore i pionire, najviše gledali – Limači II, Noa Ricijaš.

Jedanaestogodišnji Noa nije “čudo od djeteta”. Nije “čudo od golmana”. On je dječak kojeg možda ne biraju prvog, ali je onaj koji zadnji ostaje na terenu – a to je jedini put do broja jedan! Nije najviši, nema mačje reflekse koji oduzimaju dah, ali ipak lopte koje su išle u same rašlje znao je ‘iščupati’.
Ali Noa ima nešto što drugi, možda talentiraniji dječaci, nemaju – imao je najprljavije rukavice u svlačionici.
Dok se njegovi suigrači nakon treninga ‘utrkuju’ tko će prije do mobitela, Noa bi ostajao i nekom od ‘zalutalih’ igrača rekao: “Frende, samo još pet niskih lopti”, molio bi, iako mu je dres bio natopljen znojem i blatom. Njegov ritual je uvijek isti: svako jutro prije škole (gdje je odličan učenik), dok je grad još spavao, on bi u dvorištu bacao tenisku lopticu o zid, vježbajući koordinaciju očiju i ruku do besvijesti.
Bilo je dana kada bi primio pacerski gol i plakao u svlačionici, pitajući se ima li smisla toliko se truditi ako si i dalje samo “prosječan”.

No, iduće jutro, njegova bi se torba opet našla na ramenu, jer Noa je rano shvatio ono što mnogi ne nauče nikada: talent je samo startna pozicija, ali karakter je taj koji određuje cilj.
Iako danas, u kategoriji Limača, možda nije onaj o kojem se priča kao o “čudu od djeteta”, njegova priča tek počinje.

Upravo ga ta fanatična upornost, ti sati provedeni s teniskom lopticom dok grad spava i to blato na dresu, čine posebnim. Put do seniorske ‘jedinice’ dug je i trnovit, ali ako Noa nastavi graditi sebe ovim tempom, uvjereni smo da će doći dan kada će onaj dječak kojeg su zadnjeg birali u ekipu, prvi istrčati na teren kao vratar seniora. Jer rad i čelična volja na kraju uvijek nađu put do mreže – ili u Noinom slučaju, do njezine obrane.
Možda Noa zna da dok talent čeka svoju priliku, karakter je onaj koji je sam stvara – jedan po jedan udarac, sve dok ‘prosječan’ dječak ne postane nesalomljiv zid.








