Kada se spoje ljubav prema starim motorima, dobra ekipa i želja za avanturom, nastaju priče koje se dugo prepričavaju. Jednu takvu ispričao je Ivan Benko, predsjednik i jedan od osnivača ‘Motokluba Tomos Zagorje‘, koji je sa svojim prijateljima na legendarnim Tomosima krenuo na put dug čak 1340 kilometara. Njihova ruta vodila ih je iz Zagorja preko Slovenije i Italije do slavnog prijevoja Stelvio, jednog od najpoznatijih uspona među ljubiteljima motocikala.
– Dragi ljudi, ja sam Ivan Benko, predsjednik i jedan od osnivača ‘Motokluba Tomos Zagorje’. Klub smo osnovali iz ljubavi prema Tomosima, motorima koji mnogima znače puno više od običnog prijevoznog sredstva. To je dio mladosti, uspomena i druženja – govori Benko.
Njegova priča o putovanju počinje iz Gornje Stubice, odakle su krenuli prema Kopru. Tamo ih je dočekala ekipa iz ‘Motokluba Baril Riders’, koja im je pružila gostoprimstvo i pokazala što znači biti dio motociklističke zajednice.
– U Kopru su nas dečki stvarno lijepo primili. Pripremili su nam večeru, roštilj, piće i druženje. Stvarno im svaka čast, kapa do poda. Tamo smo prespavali, a drugi dan nastavili prema muzeju Tomosa – govori nam Benko.
Od Zagorja do Italije
Poseban doživljaj bio im je posjet muzeju koji čuva uspomene na nekadašnju tvornicu i proizvodnju kultnih motora.
– Muzej vodi gospodin koji je radio u tvornici Tomos. Taj čovjek zna svaki model u detalje. Za svaki motor zna gdje ide koji dio, kakve su bile sheme, kako se proizvodilo. Ima dokumentaciju i materijale iz tvornice. Možeš ga pitati bilo što, jednostavno ga nije moguće zbuniti. Vidi se da je cijeli život vezan uz te motore – naglašava Benko.
Nakon obilaska muzeja nastavili su prema Italiji, no avantura je krenula gotovo odmah. Kao i svako pravo putovanje starim motorima, ni njihovo nije prošlo bez problema.
– Krenuli smo nas trojica – Adrian Farago, ja i gospodin Mišinski. Adrian je krenuo prvi, ja sam bio iza njega, a gospodin iza mene. U jednom trenutku Adrian je otišao drugim putem, ja sam skrenuo desno jer ga nisam vidio, a gospodin nije ni uspio odmah upaliti motor. Nakon 10-ak minuta gledam – nema Adriana ispred mene, nema gospodina iza mene. Krenuli smo se tražiti – prisjeća anegdota Benko.
Problem je bio što stariji član ekipe nije bio naviknut na korištenje mobitela i slanje lokacije, pa je potraga potrajala.
– Tražili smo ga po Kopru dok ga nismo našli. Srećom, uspio je upaliti motor i krenuti dalje. Nije ostao kod kružnog toka, nego je produžio u ulicu. Malo nas je zabrinuo, ali na kraju je sve dobro završilo – govori.
Put prema Italiji donio je nove izazove. Već nakon nekoliko desetaka kilometara pojavili su se prvi kvarovi.
– Nakon nekih 50 kilometara otpustila su mi se dva šarafa kod nogara. Imao sam nove šarafe, ali jedan nije mogao uhvatiti navoj. Nismo imali puno izbora pa smo našli komad žice kod jedne ograde, skinuli je i tako pričvrstili. Tako smo nastavili dalje – objašnjava Benko.
No, osim kvarova, trebalo se nositi i s vremenskim uvjetima. Na putu prema kampu uhvatila ih je jaka kiša.
– Gledamo mi nebo, mislimo si – još ćemo malo izdržati. Ali za 10 minuta nas je potpuno opralo. Ušli smo u prvo veće dvorište gdje smo vidjeli čovjeka. Pitali smo ga možemo li prespavati. Sporazumijevali smo se na engleskom, rukama i nogama. Pokazao sam mu šator i kampiranje i čovjek je odmah shvatio. Bio je stvarno korektan i pustio nas da prespavamo – naglašava.
Uspon koji se pamti: Tomosi savladali legendarni Stelvio i oduševili motocikliste
Nakon odmora uslijedio je najzahtjevniji dio puta – vožnja prema Stelviju. Riječ je o prijevoju koji je posebno poznat među motociklistima i biciklistima zbog brojnih serpentina i velikog uspona.
– Kad smo krenuli prema Stelviju, prvo smo vozili ravnicom. Cesta je bila slična našim zagorskim cestama, samo što je oko nas bilo puno šlepera. Talijani su poznati kao živčani vozači, bilo je trubljenja i pretjecanja. Vozio sam oko 80 kilometara na sat, a kad bi se napravila kolona, maknuli bismo se sa strane da ljudi prođu – priča nam Benko.
Posebno stresni bili su tuneli.
– Najgore je bilo u tunelima. Jedan je bio dug oko 3,5 kilometara. Vozim, a šleper mi je iza leđa na pet metara. Samo razmišljaš što ako pukne guma ili se nešto dogodi. Nemaš kamo pobjeći – naglašava.
Uz promet, problem su bile i visoke temperature.
– Na ravnici je bilo oko 39 stupnjeva, a osjećaj na motoru još veći. Sjedneš na jedan dio sjedala, pa na drugi, pa mijenjaš položaj ruku samo da izdržiš. Sve zajedno potrošili smo oko 55 litara goriva na toj turi – govori.
Najveći izazov ipak je bio uspon prema vrhu Stelvija.
– Adrian i Mišinski imali su jače Tomose, a moj je bio slabiji za takav uspon. Kada ideš po velikom brijegu, motor nema dovoljno zraka i počne se grijati. Gore više nisam mogao ni u drugu brzinu. Vozio sam 12 kilometara u prvoj brzini gotovo dva sata – prisjeća se.
Svaka serpentina bila je nova borba.
– Dođem do jedne kaskade, stanem 10 minuta da se motor ohladi, pa opet krenem. Tako cijeli put. Na kraju sam jednu po jednu serpentinu savladao, ali svaki put sam morao čekati. Zapravo, na neki način sam se natjecao s biciklistima – dodaje.
Ipak, trenutak dolaska na vrh zaboravio je sve probleme.
– Kad sam došao gore, to je bilo nešto posebno. Bilo je više od 500 motora. Veliki motori, BMW-i, razne marke, a ljudi gledaju nas na Tomosima. Pljeskali su nam. To je stvarno bio ponos. Nije mala stvar doći na takav vrh s motorom koji mnogi smatraju samo starom uspomenom – naglašava Benko.
Tomos je tijekom cijelog putovanja privlačio veliku pažnju.
– Ljudi stalno prilaze, slikaju, pitaju što je to. Kod nas u Zagorju svi imaju neku uspomenu na Tomos. Netko kaže da ga je imao djed, netko da je s njim išao u školu ili na posao. U Italiji su više navikli na Vespe, za Tomos mnogi nisu ni znali – poručuje.
Iako tvornice više nema, ljubitelji tih motora i dalje održavaju tradiciju.
– Dijelova još uvijek ima. Najviše preko grupa i klubova. Ima ljudi iz Makedonije, Srbije i Slovenije koji imaju dijelove. Neki rade elektroniku, blatobrane, ispuhe. Slovenci rade određene dijelove, neki se šalju na kromiranje u Italiju. Nije to jeftin sport, ali kada nešto voliš, nije ti teško uložiti – objašnjava nam Benko.
Više od motora: Tomos kao simbol prijateljstva, uspomena i novih avantura
Među brojnim modelima, posebno izdvaja jedan.
– Meni je najbolji Tomos 14M. On je neka sredina između četvorke, šestice i elektronike. Ima dobro hlađenje i može podnijeti brdo. Naravno, svaki motor može biti dobar ako je kvalitetno složen – naglašava.
U ‘Motoklubu Tomos Zagorje’ tijekom godine organiziraju brojna druženja i događanja.
– Imamo Tomos igre, druženje, tombolu, glazbu i uvijek dobru atmosferu. Nije nam cilj samo imati velik broj članova. Bitno je da ljudi stvarno vole Tomos i da dolaze zbog druženja – poručuje Benko.
Interes za klub postoji, no Benko ističe da članstvo nije samo formalnost.
– Prva godina je pristupna. Ljudi se upoznaju s klubom, dobiju pristupnicu, a nakon godine dana postaju punopravni članovi i sudjeluju u odlučivanju. Važno nam je da ljudi budu dio priče, a ne samo broj na papiru – dodaje.
Nakon Stelvija, već se razmišlja o novim avanturama.
– Pričali smo da bismo možda sljedeće godine išli prema Dubrovniku, kroz Crnu Goru i Albaniju, pa preko Srbije i Vojvodine nazad prema Zagorju. To bi bio veliki krug, ali vidjet ćemo koliko će ljudi biti zainteresirano – govori nam.
Za kraj, Benko poručuje da je najvažnije imati strast i nešto što čovjeka veseli.
– Treba u životu nešto šarafiti i imati hobi. Uz Tomos nikad nije dosadno. To nije samo motor, to su prijateljstva, putovanja i uspomene. Kad sjedneš na motor koji si sam složio i kreneš na put, osjećaj je poseban. Tomos je jednostavno ljubav – zaključuje Ivan Benko.
