Marin Bratinčević, vatrogasac JVP Krapina i voditelj dislokacije, jedan je od onih ljudi koji ne razmišljaju hoće li pomoći kada zazvoni poziv za intervenciju – jednostavno krenu. Ovoga puta put ga je odveo u Lokvu Rogoznicu i Omiš, na područje pogođeno velikim i razornim požarom.
Za Marina je ova intervencija imala i posebnu emotivnu težinu. Iako je danas Zagorac i član Javne vatrogasne postrojbe Krapina, njegovi korijeni su u Dalmaciji. Rođen je u Kaštel Sućurcu, gdje je vatrogastvo upoznao još davno, pa se na požarištu susreo i s poznatim licima iz vremena kada je ondje živio.
A upravo ta kombinacija – zagorska ekipa, dalmatinski teren i vatrogastvo koje ne poznaje granice – ovu priču čini posebnom.
“Naš posao je pomoć”
Glavni vatrogasni zapovjednik zapovjedio je pokretanje izvanredne dislokacije s kontinenta na područje Lokve Rogoznice, a u akciju su uključene snage vatrogasnih zajednica Koprivničko – križevačke, Krapinsko – zagorske i Bjelovarsko – bilogorske županije te Vatrogasne zajednice Grada Zagreba.
Iz JVP Krapina krenuli su Marin Bratinčević, Antun Šurina, Karlo Kučko i Krešimir Pilek.
Polazak je bio malo iza ponoći.
– Kada ovako nešto vidite kroz medije i društvene mreže, a živite za ovaj poziv koji radite kao dobrovoljac i profesionalac, u vama se odmah aktivira taj neki čudan sklop da što prije krenete i pomognete kolegama u bilo kojem dijelu Lijepe Naše, a i šire. Mi ne poznajemo granice i ne pitamo koja je država ili vjera. Naš posao je pomoć – opisuje Marin.
Poziv zapovjednika JVP Krapina stigao je brzo, a već pola sata kasnije ekipa je bila spremna. S dva vozila i četiri vatrogasca krenuli su prema Zajedničkom vatrogasnom operativnom centru Zabok, gdje su se pridružili ostalim kolegama iz županije.
Nakon kratkih uputa – put Dalmacije.
Prizor koji ne zaboravljaš
Pred samu zoru stigli su u Omiš.
– Taj prizor bio je jako tužan i nestvaran – kaže Marin.
Nakon dolaska u DVD Omiš i dogovora s voditeljima intervencije, zagorski su vatrogasci upućeni na istočnu stranu požara kako bi zamijenili iscrpljene kolege.
Ono što su tamo zatekli teško je opisati riječima.
– Sam prolazak do tog mjesta gdje smo do predvečer dežurali bio je kao iz nekog američkog filma, gdje je uvijek sve prenapuhano – samo što je ovo bila stvarnost. Po cesti groblja automobila – prisjeća se.
U mjestu Medići ekipa je raspoređena na dogašivanje i čuvanje ruba požarišta. Predvečer su premješteni u Lokvu Rogoznicu, u Staro Selo, gdje su nastavili gasiti jednu kuću, ali i pomagati u dogašivanju te prijevozu vode za druga vozila.
“U takvim situacijama svi smo jedno”
Marin posebno ističe koliko je u ovakvim intervencijama važna dobra organizacija i iskustvo voditelja.
– U ovakvim situacijama jako je bitno imati voditelje s puno iskustva, a to ZJVP Zabok i JVP Krapina imaju. Ali ona najbitnija karika su dobrovoljna društva koja idu s nama – naglašava.
Voditelji dislokacije bili su Antonio Vidiček iz ZJVP Zabok i Marin Bratinčević iz JVP Krapina.
A posebnost ove dislokacije bila je i u tome što se Marin vratio na teren koji mu je itekako poznat.
– Ja sam iz Dalmacije, točnije Kaštel Sućurca. Iz prve ruke znate kako je to jer ste to sve i prije gasili dok ste dolje živjeli. Tu vam se miješaju osjećaji, ali uvijek je taj ponos da možeš doći sa sad već mojim Zagorcima pomoći najviše koliko možeš. A mogu reći da smo dorasli svim izazovima – kaže.
Na požarištu je ponovno susreo i poznata lica s kojima je odrastao u vatrogastvu.
– Uvijek je to zanimljivo, ali već su se svi navikli. Samo je na ovoj intervenciji bio i jedan “Splićo” iz Oroslavja, tako da smo imali i dva prevoditelja – našalio se Marin.
Adrenalin gura i kada tijelo kaže dosta
Vatrogasni posao zahtijeva ogromnu fizičku i psihičku izdržljivost, no Marin kaže kako adrenalin često učini svoje.
– Mogu reći da je ponekad samo gašenje puno lakše nego dežurstvo, jer vas adrenalin gura da ni sami ne znate da to možete – kaže Marin.
Za odmor nema puno vremena. Kada se napokon pruži prilika, tijelo odradi svoje.
– Čim sklopite oči, umor odradi svoje. Ali nama je cilj odraditi maksimum, tako da se kroz noć može bar malo odmoriti i napuniti baterije – rekao je.
Ipak, ova dislokacija nije bila samo pitanje aktivnog gašenja. Zagorski vatrogasci stigli su kako bi zamijenili domaće snage, omogućili im predah i preuzeli sanaciju i čuvanje požarišta – uz spremnost da odmah reagiraju ako se pojavi novo žarište.
Najteži prizori ostaju u glavi
Iako su vatrogasci navikli na teške situacije, postoje prizori koji se ne zaboravljaju.
Marin posebno izdvaja priču svojih kolega iz DVD-a Mladost Kaštel Sućurac.
– Samim time kad ste roditelj još vam je stresnije. Njima su stranci u vozila gurali djecu s dokumentima da ih spase, a oni su ih vozili u prihvatne centre. Sad zamislite tu bol jer ne znaš hoćeš li više vidjeti roditelje i roditelji djecu – ispričao je Marin.
Upravo taj prizor, kaže, najbolje pokazuje koliko je snažan i opasan požar bio.
– Meni osobno to pokazuje snagu tog požara. Od početka mog gašenja požara, davne 1996. godine, do sada ovakve posljedice nisam vidio. I sve kolege koje znam, i stariji i mlađi, nisu mogli opisati koja je to snaga bila – rekao je.
“Heroji” im nije najdraža riječ
Nakon povratka kući postoji ponos što su pomogli, ali i gorak okus nakon svega što su vidjeli.
– Svaki dolazak doma je lijep kad znate da ste pomogli, a tako je nakon svake intervencije. Sam povratak poslije ovako nečega, pogotovo gdje ima mrtvih i ozlijeđenih, ostavi neki gorak okus – kaže Marin.
Iako ih javnost često naziva herojima, Marin na tu riječ gleda nešto drugačije.
– Ovakvi požari dosta iscrpe, ali mi to ne doživljavamo tako jer je to naš posao i za to smo obučeni. Čim se vratite, u glavi je takav sklop da se samo pogledamo i kažemo da smo spremni za još – istaknuo je.
A upravo zato mu riječ “heroj” nije najdraža.
– Ovi nazivi heroji nas pomalo i smetaju jer za ovo živimo i to je naš način života. Volio bih samo da to vidimo na druge načine, kako nas cijene, a ne samo kada je kakva katastrofa – poručio je Marin.
Jedna poruka građanima
Nakon svega što je prošao, Marin ima vrlo jednostavnu, ali važnu poruku građanima.
– Za nesreću nije potrebno puno i zato se građani trebaju suzdržati od paljenja vatre na otvorenom prostoru – poručio je.
Zagorski vatrogasci sada su ponovno kod kuće, ali njihova oprema je spremna.
– Oprema je već spremna za, ne daj Bože, još ovakvih intervencija i tu nema razmišljanja – to se odmah ide – kaže Marin.
Jer za Marina nema dvojbe što znači biti vatrogasac.
– Ta bolest “vatrogasac” je zeznuta kad je od srca i ljubavi. Jednom vatrogasac, uvijek vatrogasac – ponosno je poručio.
A kada ga na kraju pitamo bi li s ovakvom ekipom ponovno krenuo prema bilo kojem dijelu Hrvatske, odgovor dolazi bez puno razmišljanja:
– Uz ovakvu ekipu iz Zagorja – i na kraj svita – istaknuo je. (Marta Obadić)
