Iza krapinskog Zagorca izuzetno je uspješna sezona – viceprvak 3. NL Centar i osvajač Kupa NS KZŽ. Ali – nogometna Krapina oduvijek je bila specifična sredina. Grad koji živi za svoj Zagorec, klub s tradicijom koji se ne mjeri samo peharima, već godinama provedenim na onim strmim tribinama u Podgori.
Godinama smo gledali kako kroz svlačionicu prolaze provjerena imena, “hakleri” iz Zagreba i iskusni rutineri koji su donosili stabilnost, ali su često, ruku na srce, na Krapinu gledali kao na usputnu stanicu.
Ovdje se nogomet ne gleda, ovdje se on secira uz gemišt i komentare koji znaju peći jače od najjače rakije. Nema onog tko se barem jednom nije spustio s tribina krapinskog stadiona i svratio u lokalni kafić na analizu utakmice, a da nije čuo istu rečenicu: “Pa dokle ćemo plaćati ove dotepence koji ne znaju gdje je Strahinjčica, dok naši dečki griju klupu?”.
Godinama smo gledali kako se svlačionica puni igračima kojima je Krapina bila tek usputna stanica na autoputu, prilika da uzmu koju “pinku” i odigraju rutinski, bez previše znoja za onaj grb na prsima.
I onda su odlučili: režemo iskusne “plaćenike”, u vatru idu domaći dečki.
Zato odluka uprave Zagorca da prekriži “plaćenike” iz velikih sredina i baci karte na domaće dečke i one dečke koji su tu odmah “iza ugla” nije samo sportska vijest – to je potres koji trese temelje Podgore.
Pitanje koje se samo nameće: je li ovo stvarna strategija ili samo nužni uzmak pod teretom amaterizma? Ako je strategija, onda ona zahtjeva strpljenje. Ne možemo tražiti “domaću djecu” i istovremeno zviždati nakon prvih poraza. Ako želimo momčad s kojom se možemo poistovjetiti, moramo im biti štit, a ne suci. Iskusni igrači iz velikih sredina donosili su možda rezultat, ali domaći dečki donose pripadnost.
Lijepo zvuči priča o “našim dečkima” – trenutačno Jazbec, Stiperski, Landripet, Frinčić, braća Pavlinić, Dlesk, braća Krznar, Turniški, Hlebec, Sinković, Kovačić, Presečki, Rihtar, Kučko i legendarni fizioterapeut Igor Sekušak. Njima pridodati dečke iz obližnjeg kraja koji su se odlično stopili u ovaj zagorski kraj te kao da su ponikli u Zagorčevoj školi nogometa, kao što su Bruči, braća Štimac, Čičković i Prigorac, uz odlične trenere Vidaka i Žižića.
Ako je Uprava odlučila igrati na kartu mladosti, onda im mora čuvati leđa. Ne smije se dogoditi da nakon dva-tri vezana poraza ti isti dečki budu bačeni lavovima, dok se odgovorni skrivaju iza floskula o “procesu”. Ako mičete iskusne rutinere koji su znali smiriti utakmicu, preuzimate odgovornost za svaki dječji kiks koji će se neminovno dogoditi pod ovim lijepim zagorskim bregima. I moram istaknuti – Uprava je dobro odradila taj dio, ne ulazeći u neke od problema koji su se pojavili, ali su isto tako i lako rješivi.
Lokalni kolorit Podgore je specifičan – mi volimo svoje, ali smo prema svojima i najokrutniji. Ti mladi dečki sada nose teret koji nisu birali. Oni ne igraju samo protiv protivnika na terenu, igraju protiv sjena onih koji su tu bili prije njih i protiv nestrpljenja tribine koja je navikla na pobjede, jer – znamo svi kakva je krapinska publika. Brzo se zapalimo, ali još brže postanemo najstroži suci. Krapinski navijači traže srce, traže klizeći start u 90. minuti, ali traže i rezultat. Zagorec nije bilo koji klub – to je institucija koja je navikla biti faktor u regiji.
Povratak korijenima je plemenit, ali i opasan put. Uprava je povukla potez koji miriše na hrabrost (barem si tako želimo protumačiti, radije nego da se govori o potencijalno praznoj blagajni op.a.) i Krapina će vas držati za riječ. Vidjeli smo na kraju da ovi dečki koji su dobili priliku u ovoj sezoni rastu i vjerujemo da ćemo te dečke gledati i sljedeće sezone – oni su zaslužili svojim radom, odnosom prema grbu i željom da ostvare ono što im je ove godine “ukradeno”.
Forsiranje domaćih je plemenit cilj jer Krapina želi identitet, želi taj miris zagorskog inata na terenu, ali iznad svega želi ozbiljan klub. Draga Upravo, povukli ste, dakle, hrabar potez. Sad pokažite da to nije bila samo linija manjeg otpora, nego temelj za neki novi, prkosni Zagorec koji se ne boji biti svoj – čak i kad boli.
**Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
