Počelo je nogometno prvenstvo. Svi su u pogonu – od superligaša do županijskih. Uskoro ćemo moći slušati loše ocijene za pojedine igrače, trenere ćemo mijenjati nakon prvog poraza, a najveći ‘ljubimci’ u tom ocjenjivanju bit će svakako suci – ljudi koji dijele pravdu na nogometnim terenima.
Svi si dajemo za pravo da ih ocjenjujemo – s pravom. Ali isto tako u tom ocjenjivanju pretjerujemo jer i kada nisu krivi za poraz ljubljenog kluba, već će navijači naći razlog da kažu: “Sudio je za njih!”.
U svojim kolumnama “Smetaju vas odluke ‘ljudi u crnom’? Klubovi podignite svoj glas!” od 18. svibnja 2024. godine, “I dok se ‘skitam’, naletim na dvojbene sudačke odluke” od 9. studenoga 2024. godine i “Kad se ljudskost svede na ‘PR frazu’, a brutalnost na ‘sudačku procjenu’, nogomet gubi smisao“ od 4. travnja 2026. godine, i ja sam ‘dotaknuo sudačku (ne)pravdu’, ali sam se počeo pitati bih li ja želio biti nogometni sudac?
Postoji li nešto što bi me spriječilo u tome? Mogu kratko odgovoriti – postoji!
Možda je to gubitak privatnosti u javnosti jer svaka pogreška, bila namjerna ili nenamjerna, danima se analizira pod povećalom javnosti. Možda je to rizik od fizičkog nasilja jer suci se, pogotovo na nižim razinama, redovito suočavaju s prijetnjama. Možda je to stalna izloženost uvredama i kritikama jer nitko nije u nogometnim krugovima toliko izložena meta navijača, igrača i medija. Možda je to činjenica da je to jedino ‘radno mjesto’ gdje u nogometu imate veliku odgovornost, ali bez prava na pogrešku, što je svojstveno svakom ljudskom biću. Možda je to, kako je jedna studija pokazala, da suci tijekom utakmice pretrče jednako ili čak više od igrača. Možda je to konstantan psihološki pritisak jer svaka odluka nogometnog suca, bila ona ispravna ili ne, utječe na rezultat i sudbinu kluba, a ponekad i igrača.
Mogao bih tako u nedogled koristiti riječ ‘možda’, ali dodat ću sada sve ono što čovjek mora i znati da postane nogometni sudac kojeg će ‘jedva’ dočekati navijači da ‘isprazne’ sve svoje frustracije koje su pokupili na tribinama ili u kuhinji vlastitog doma.
Kako uopće postati nogometni sudac? Nije baš jednostavno jer ‘surfajući’ sam saznao da suci moraju polagati rigorozne teorijske, zdravstvene i kondicijske testove koji su podijeljeni u nekoliko ključnih kategorija. Jedan od njih je ’FIFA Fitness Test’ koji se sastoji od šest uzastopnih sprinteva od 40 metara, koji se moraju istrčati ispod zadanog vremenskog limita. Zatim Intervalni test, gdje ovisno o kategoriji, suci moraju istrčati 75 metara u zadanom vremenu (npr. 15 sekundi), nakon čega slijedi 25 metara hodanja (npr. 18 sekundi), a ovaj ciklus se ponavlja najmanje 40 puta (ukupno 4000 metara). Tu je i ‘CODA’ test (za pomoćne suce) kojim se testira sposobnost brze promjene smjera i bočnog kretanja, što je ključno za linijske suce koji prate zaleđa te ‘Yo-Yo test’ – specifičan test izdržljivosti s ubrzanjem i kratkim odmorima koji simulira stvarne kretnje tijekom utakmice.
I to nije sve jer fizička sprema ne znači ništa bez savršenog poznavanja nogometnih pravila te u ‘igru’ ulaze teorijski testovi i pravila igre. Pismeni ispit, video testovi (suci gledaju kratke video isječke stvarnih situacija s utakmica i moraju u roku od nekoliko sekundi donijeti točnu odluku i disciplinsku mjeru – npr. zaleđe, crveni karton, kazneni udarac) te, najnovije – VAR edukacija.
I kada sve to uspješno položiš, još nisi nogometni sudac jer te čeka zdravstveni i psihološki pregled – obvezni sistematski pregledi koji uključuju detaljne provjere rada srca (EKG), krvnog tlaka i općeg zdravlja te vida, a provjerava se i percepcija dubine prostora. To su ujedno i neki od eliminacijskih faktora. Također, tu su i psihološka testiranja u kojima se provjerava stabilnost, donošenje odluka u stresnim situacijama i upravljanje konfliktima na terenu.
Kada to sagledam, nije baš lako uploviti u sudačke vode. Nije to samo uzeti zviždaljku, izaći na teren i dijeliti pravdu jer da bi do toga došao, moraš se dobro pripremiti – i fizički, i znanjem, i psihologijom, i onda još nakon svake utakmice trpjeti ocjenu javnosti. Nakon svega što moraju proći da bi uopće primili zviždaljku, odgovor je jasan: nisu neznalice!
Tragedija našeg nogometa leži u tome što ni savršena sprema, ni položen VAR tečaj, ni psihološki testovi, ne mogu čovjeka imunizirati na pritiske koji ne dolaze s tribina, već iz svečanih loža i telefonskih poziva. Naši suci nisu loši zato što ne znaju pravila. Oni su, nažalost, samo ljudi od krvi i mesa u sustavu koji ne trpi neovisnost. I u toj neravnopravnoj borbi između integriteta i moćnika, prečesto gledamo kako pravda na terenu prva potpisuje kapitulaciju.
Zato ja nikada ne bih želio biti nogometni sudac. Jer na kraju, zviždaljka je u njihovim ustima, ali daljinski upravljač je prečesto u tuđim rukama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
