Ima dosta ljudi koji su postali treneri. Neki jer su se školovali, neki jer su se bavili određenim sportom, a neki jer misle da znaju i mogu. No, lako se prepoznaju ovi koji misle da znaju i mogu, jer proces treniranja ne oprašta greške te se za polusezonu ili sezonu jasno vidi tko je za taj vrlo odgovoran posao, a tko nije.
Biti nogometni trener težak je posao jer zahtijeva stalnu budnost, rad ‘dan i noć’, balansiranje između pritiska uprave, očekivanja navijača i psihologije samih igrača te svakako i roditelja istih tih igrača.
Trener ne mora samo poznavati taktiku; on mora biti autoritet, motivator i stručnjak koji podiže vrijednost cijelog tima, a često je upravo on prvi na udaru kada rezultati izostanu.
Biti trener znači nositi teret koji nitko drugi ne vidi. Dok su igrači već bili u svojim automobilima na putu kući, trener je u glavi vrtio 67. minutu – onaj trenutak kada je njegova zamjena zakasnila na blok, a protivnik zabio iz polukontre. Znao je da će sutrašnji naslovi vrištati o njegovoj ‘lošoj taktici’, ali nitko neće pisati o tome kako je cijeli tjedan pokušavao motivirati svog najboljeg napadača koji prolazi kroz obiteljsku dramu.
Trenerov posao nije samo crtanje strelica na ploči. To je neprekidno rješavanje križaljke ljudskih emocija. Trener se sjetio ‘Jožinih’ riječi – da je to previše posla, rad danju i noću, praćenje svakog detalja, svake kretnje. Uprava kluba već mu je poslala poruku: “Trebamo razgovarati ujutro”. Svi su znali što to znači. U profesionalnom sportu, rezultat je jedino mjerilo, a trener je najlakša meta za otkaz. Jer biti trener znači voljeti igru više nego što se bojiš poraza, čak i kad je taj posao najusamljenije mjesto na svijetu.
Psihologija igrača je možda najteži dio trenerskog posla jer nogometna ploča trpi sve, ali ljudski ego i emocije ne. Trener mora biti amaterski psiholog koji zna kada nekoga treba ‘nagaziti’ pred svima, a kada ga zagrliti u četiri oka. Kao kad mu je ‘Luka’ priznao da se ne može nositi s tisućama uvreda na društvenim mrežama nakon svake utakmice. Osjećao se kao da nosi planinu na leđima svaki put kad primi loptu.
To je bio taj nevidljivi dio posla. Trener je morao u 10 minuta pretvoriti preplašenog mladića u ratnika. Nije mu crtao taktiku; podsjetio ga je na dječaka koji je na betonu iza zgrade igrao dok mu se ne bi ogulila koljena. Morao je pronaći ‘prekidač’ u ‘Lukinoj’ glavi koji će ugasiti buku s tribina. Kad je ‘Luka’ izašao iz ureda, trener je znao da je to veća pobjeda od bilo kojeg gola. Ali znao je i okrutnu istinu: ako ‘Luka’ sljedeću utakmicu opet promaši, nikoga u upravi neće biti briga što mu je trener spasio samopouzdanje.
Trenerova sudbina ovisi o psihi igrača, a tu psihu on može samo usmjeriti, ali ne i kontrolirati. Jer…. biti trener znači biti štit – primati udarce izvana kako bi tvoji igrači unutra mogli ostati čitavi.
Pritisak uprave je onaj trenutak u kojem se nogometna romantika sudara s hladnim poslovnim brojkama. Za predsjednika kluba, trener nije samo vođa, već investicija koja mora donijeti povrat – bilo kroz pobjede, bilo kroz prodaju igrača.
Evo kako taj pritisak izgleda u nastavku trenerove priče:
Sastanak u predsjednikovom uredu sat vremena nakon razgovora s ‘Lukom’. Trener je ušao na kat gdje su tepisi bili deblji, a zrak teži. Ured predsjednika kluba mirisao je na skupu kavu, vino i kožu. Na velikom ekranu na zidu stajala je tablica lige. Trenerovo prezime bilo je uz ekipu koja se opasno približila zoni ispadanja.
“Treneru, drag si mi, ali ovo nije socijalna ustanova”, započeo je predsjednik ne podižući pogled s papira. “Uložili smo puno u pojačanja. Navijača je sve manje. Sponzori pitaju zašto nas nema u medijima osim u rubrici ‘kriza’”.
Trener je pokušao objasniti proces, spomenuti ‘Lukinu’ psihološku blokadu i činjenicu da im nedostaje samo jedna pobjeda da se ‘otvore’. No, predsjednik ga je prekinuo pokretom ruke. “Proces ne plaća račune! Rezultat plaća. Imaš sljedeću utakmicu. Ako ne uzmemo tri boda, morat ćemo ‘prodrmati momčad’. Znaš što to znači”!
Trener je izašao iz ureda znajući da mu je glava na panju.
Uprava ne vidi tvoje besane noći ni trud koji ulažeš u svlačionici; oni vide samo semafor na kraju 90. minute.
To je bila srž trenerskog posla – biti talac rezultata na koje nemaš stopostotni utjecaj. Možeš pripremiti savršenu taktiku, podići moral igrača do neba, ali ako lopta pogodi stativu umjesto mreže, tvoj kofer je već spakiran.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
