U proljeće 2026. godine, u razmaku od svega mjesec dana, obojica su otišla na neki drugi, nebeski teren – profesor Marijan Hruš (1950. – 2026.) u travnju, a Zdravko Zorko Žmigo (1956. – 2026.) u svibnju. Krapina je izgubila dvije istinske sportske ikone, no priča o profesoru koji je stvarao pobjednike i krilu – veznjaku koje je letjelo zagorskim terenima živjet će vječno među generacijama koje pamte krapinsko nogometno proljeće.
Bilo je to zlatno doba krapinskog sporta, vrijeme kada se vikendom disalo za nogomet, a miris svježe pokošene trave na igralištu Zagorca značio je samo jedno – praznik nogometa. U središtu te sportske renesanse osamdesetih godina stajala su dvojica ljudi, svaki prepoznatljiv na svoj način, a obojica neraskidivo vezana uz plave dresove krapinskog kluba: profesor Marijan Hruš i brzonogi krilni napadač Zdravko Zorko, u gradu poznatiji samo kao Žmigo.
Marijan Hruš bio je autoritet na klupi, čovjek koji je nogomet živio s profesorskom preciznošću i trenerskom strašću. Kada je 1982. godine preuzeo kormilo NK Zagorca, u svlačionicu je unio disciplinu, ali i viziju. Znao je prepoznati iskru u igraču, a u Žmigi je ta iskra bila itekako vidljiva. Žmigo je bio igrač poteza, neuhvatljiv na krilu, momak koji je ostavljao obranu u čudu. Nadimak mu je savršeno pristajao – dok bi obrambeni igrač uopće shvatio na koju će stranu krenuti, Žmigo bi već “žmigao” daleko naprijed, jureći prema protivničkom golu.
Hruš je s klupe dirigirao, a Žmigo je na terenu provodio njegove zamisli u djelo. Pod Hrušovom palicom, Zagorec je preskakao rangove, lomio suparnike u Zagrebačkoj zoni i regiji, te naposljetku ponosno izborio plasman u iznimno jaku Drugu saveznu ligu – Sjever. Bili su to dani ponosa, kada je cijela Krapina hrlila na stadion, a dvojac Hruš i Žmigo donio je u grad i dva prestižna naslova osvajača Kupa Hrvatskog zagorja.
No, Žmigina nogometna čarolija nije prestajala s velikim terenom. Kada bi se ugasili reflektori Zagorčeva stadiona, Žmigo bi oblačio dres legendarnog MNK Yeti. Više od desetljeća bio je stup te legendarne druge generacije, harajući malonogometnim turnirima diljem regije. Profesor Hruš bi ga s ponosom pratio iz publike, cijeneći tu nepresušnu energiju koja je 1985. godine Yetije odvela do povijesnih uspjeha. Hruš je pak, uz nogomet, svoju strast pronašao u međunarodnoj kinologiji i uzgoju svojih plemenitih ptičara, uvijek ostajući vjeran zagorskom kraju.
Godine su prolazile, sportske karijere su završile, no sjećanja na njihove sportske uspjehe ostala su vječno zapisana u krapinskim krugovima. Obojica su u mirovini uživala u plodovima svog rada – Hruš u svojim Krapinskim Toplicama, a Žmigo u svojoj Krapini.
