Tomislava Pelina poznajem još od dana kada je kao golobradi mladić otišao u PSG. Pamtim ga iz vremena kada je čuvao mrežu Slaven Belupa u europskim utakmicama, pa sve do „umirovljenja“ i prelaska u trenerske vode, gdje i danas odgaja nove vratare. Prateći ga godinama, uvijek sam imao dojam da živi po jednom jednostavnom načelu: dobar čovjek ne pati ako drugi ne priznaju njegove zasluge, već mu je jedina briga da sam ne previdi tuđe.
Ipak, ponovno me uspio iznenaditi. Prije otprilike godinu dana, Tomislav je sa sinom Franom te prijateljima Žarkom Šaškom i Vjeranom Skupnjakom pokrenuo Udrugu Krapinskih lađara. Već na svom debitantskom nastupu, na 29. Maratonu lađa u Metkoviću, ovi su ljudi osvojili simpatije i nevjerojatnu podršku publike. Osvojili su srca publike, ali i pokazali nešto puno veće od samog sporta – istinsko jedinstvo. U istoj lađi, bez obzira na klupske ili političke boje, sjedili su ljudi koji vole svoj zavičaj i svoju domovinu.
Kako je došlo do osnivanja Udruge te na koje prepreke su naišli, otkrivamo u nastavku razgovora s Tomislavom Pelinom:
– U kolovozu 2025. godine Fran, moj sin, i ja sjedimo i razgovaramo kako bi željeli nastupiti na jednom sportskom događaju s obzirom na to da se još bavimo sportom – ja aktivno, a on je potpuno u njemu. Nakon toga gledali smo Maraton lađa u Metkoviću, pogledamo se i kažemo – To je to !
To je manifestacija na kojoj treba nastupiti jer prekrasno bi bilo doživjeti tu atmosferu, taj adrenalin odnosno biti dio toga. Odluka je bila brza i jednostavna – sljedeće godine nastupamo na Maratonu lađa s krapinskom ekipom. Poznajem krapinski sport i zato sam bio uvjeren da možemo ostvariti ovu ideju, ali istovremeno i svjestan da će biti teško i organizacijski jako zahtjevno, ali – učinit ćemo to!
Nakon toga krećemo u prikupljanje svih informacija o maratonu, lavovski dio tog posla odradio je Fran, a ja kontaktiram dva čovjeka koja su mi jako bitna u cijeloj priči i koji su uz nas od početka – Žarko Šaško i Vjeran Skupnjak.
Nakon toga kreće baš zahtjevan dio jer od ideje do konačne realizacije je mukotrpan put. Preko mojih sportskih poznanstava „spuštamo“ se u dolinu Neretve pokušavajući doći do saznanja kako i gdje nabaviti lađu. Naime, u tom trenutku nemamo lađu, nemamo vodu, nemamo ekipu!
Paralelno uz potragu za lađom, u tom dijelu su nam puno pomogli članovi Maratona lađa našavši nam lađu, a tri su čovjeka odigrala najbitniju ulogu Ante Šprlje, Luka Oršulić i Mario Rakić Kajzer, ispipavamo bilo dečki iz Krapine prilikom kojeg smo nailazili na podsmijehe, ismijavanja do pune podrške i zanimljivo je da koga god smo izravno nazvali odgovarali su pozitivno i pitali – kada krećemo?
Zahvaljujući uputama Metkovčana konačno u rano proljeće 2026. godine dobivamo informaciju o jednoj restauriranoj lađi u Đakovu te je uspijevamo nabaviti. Nakon toga je sve bolje. Imamo lađu, imamo ekipu, ali se pojavljuje novi problem – nitko od nas nema iskustva. Razmišljamo da pozovemo trenera iz Zagreba koji će nas poučiti osnovama veslanja. Ipak, imamo sreće jer dobivamo informaciju da jedan naš Krapinac, Damir Novina, ima bogato iskustvo nastupa na maratonu jer iza sebe ima njih četiri. Damir se priključuje lađarima kako bi svojim iskustvom pomogao u što boljem i kvalitetnijem radu. Bio nam je izuzetno važan jer je svojom energijom, znanjem i iskustvom pridonio u konačnici našem pothvatu – govori nam Pelin te pojašnjava kako su odlučili gdje će se odvijati treninzi za maraton:
– Gledali smo Bedekovčanska jezera, ali premala su. Jarun je bio prebukiran i jedino rješenje koje nam je ostalo je bilo Trakošćansko jezero. Tada veliku ulogu igra gradonačelnik Krapine koji nam jako pomaže i daje punu i veliku potporu te nas spaja sa županom Varaždinske županije Anđelkom Stričakom koji je također zadovoljan s našom idejom uz činjenicu da se poklopilo da na 5. Festivalu tradicije u Metkoviću Varaždinska županija predstavlja svoju bogatu kulturnu baštinu, običaje, gastronomiju i tradicijske vrijednosti, a uz to je i suorganizator 29. Maratona lađa – otkriva Pelin.
Nadalje, osnivač Udruge otkriva kako su imali samo tri mjeseca kako bi se ekipa iskoordinirala i pripremila za maraton.
– Lađu smo „gurnuli“ u Trakošćansko jezero 17. svibnja 2026. godine, samo tri mjeseca prije starta u Metkoviću. Zanimljivo je da nas je upravo taj dan posjetio Milojko Glasović, idejni začetnik i pokretač Maratona lađa, koji nam daje apsolutnu podršku naglasivši da nikada nije niti u primisli imao da će njegova inicijativa iz 1998. godine zaživjeti i na prekrasnom Trakošćanskom jezeru – navodi Pelin.
Pelin se u nastavku razgovora osvrnuo na pokretanje same Udruge, osjećaje koje veže uz početak treniranja te je li očekivao podršku u količini u kojoj je ona pružena Krapinskim lađarima.
– Kada smo krenuli u ovu priču, krenuli smo s pozicijom poniznosti da ćemo trenirati bilo gdje s ciljem da predstavimo naš grad i regiju u što boljem i ljepšem svjetlu. Kada tako razmišljaš i kreneš sa stavom da si spreman na sve te da si spreman u potpunosti se posvetiti svom cilju mislim da se ne javljaju problemi već se otvaraju sva vrata, a onda se ta energija i pozitiva širi kao valovi kada bacite kamen u vodu. Treninzi su bili zanimljivi i nama i gledateljima, a na jednom treningu posjetili su nas Anđelko Stričak, župan Varaždinske županije, Damir Poljak, načelnik Općine Bednja i Krunoslav Soblinec, zapovjednik Puma koji su i sami zaveslali na neretvanskoj lađi – otkrio je Pelin te dodao:
– Tada smo imali 18 članova i odlučio sam, unatoč dosta velikom interesu, da više nikog ne primamo u Udrugu Krapinski lađara. Ovu odluku donio sam jer nisam želio da, mi koji smo tu od samih početaka koji veslamo, koji treniramo, koji se borimo s organizacijom i svime onim što zahtjeva odlazak na maraton u Metković, a regule govore da nas mora biti 18 – 12 veslača i 6 izmjena, netko od nas ostane u Krapini i ne osjeti bilo Neretve – konstatirao je.
Naravno da je kod uigravanja veslača bilo i elemenata koji su im predstavljali poteškoće. Osnivač Udruge otkrio je kako se ekipa dugo mučila sa svladavanjem brzanaca.
– Pratili smo vremena iz prošlih brzanaca i najslabije vrijeme je bilo 1:37, a naša vremena treninga bila su čak 1:58, odnosno 20 sekundi lošije od najslabijeg vremena. Ovaj podatak nas je dosta razočarao i malo demotivirao jer smo na treninzima davali maksimum. Vidjevši to nazvao sam Marija Rakića Kajzera i rekao mu ‘Što ćemo mi raditi dolje kada imamo vrijeme kakvo imamo!’ Njegov odgovor je bio uz smijeh: ‘Dečki ne brinite. Vozite na teretnjaku iz 90-tih godina koji je 300 do 400 kg teži od današnjih lađa odnosno od lađe koje ćete dobiti u Opuzenu na brzancu’. Bio je u pravu jer kada smo u Opuzenu sjeli u lađu i zaveslali pomislili smo da vozimo gliser! I zato je rezultat bio dobar, 24. mjesto, a mislim da nas je nekoliko sekundi dijelilo da uđemo u top petnaest – pojašnjava.
Osvrnuo se i na sam 29. Maraton lađa koji ga je i motivirao za osnivanje Udruge:
– Taj osjećaj uzbuđenja i napetosti nikada nisam doživio. Kroz glavu mi je prolazila misao ‘Samo da pumpe odrade svoj posao’. Tu nam je puno pomogao Robert Hrvoj koji je nakon ovako odlično odrađenog posla promoviran u stalnog člana zaduženog za tehnička pitanja – rekao je Pelin te istaknuo kako je imao puno povjerenje u svoju ekipu jer je uvidio njihovu spremnost i odlučnost za pokazivanjem svega što su uvježbali u prethodna tri mjeseca.
Također, zahvalio je svima koji su podržali osnivanje Udruge i posebno onima koji su došli podržati lađare na sam Maraton.
– Trenutak na startu kada smo vidjeli da se na obali Neretve uz start okupljaju naši Krapinčani uz svu onu potporu koju su nam davali preko društvenih mreža, zatim medijima koji su nas pratili, koristim priliku da se posebno zahvalim Zagorje Internationalu koji je s nama bio od samih početaka, uz našu energiju ovo je bila energija koja nas je još više gurnula prema dobrom rezultatu – izjavio je te je istaknuo poseban značaj zajedništva koje vlada u ekipi:
– Ova grupa ljudi – Kristijan Mitrečić, Zoran Miklaužić, Ivo Lovrić, Ante Radak, Marjan Šalković, Miro Jamnić, Ivan Babić, Miro Šalković, Fran Pelin, Goran Kunštek, Ivan Bajcer, Neven Malarić, Dubravko Kunštek, Damir Novina, kapetan, Marko Rihtar, paričar, Žarko Šaško, tajnik, Tomislav Pelin, osnivač i Vjeran Skupnjak, predsjednik – je nešto nevjerojatno. To je takvo zajedništvo koje mogu opisati samo kao da smo jedna mala obitelj. Uostalom, uz sve navedeno vjerujem da je upravo to zajedništvo donijelo tako dobar rezultat i lijepu priču o Krapinskim lađarima – konstatirao je Pelin.
Na pitanje koliko je u startu bilo teško objasniti viziju projekta i dobiti podršku, Pelin ističe kako je ključ uspjeha bilo zajedništvo i pomoć lokalne zajednice.
– Tu nam je pomoglo, ono što stalno naglašavam – zajedništvo, jer za taj dio obveza nije bio zadužen npr. dvojac ili trojac od članova već su svi pokušavali preko svojih poznanstava doći do sponzora, donatora što se u krajnjem cilju pokazalo i dobrim. Puno su nam pomogli i dali veliku potporu Zoran Gregurović, gradonačelnik Krapine, Željko Kolar, župan Krapinsko – zagorske županije, Anđelko Stričak, župan Varaždinske županije i Damir Poljak, načelnik Općine Bednja – naveo je te još jednom izrazio veliku zahvalu svima na pruženoj podršci.
Osnivač Udruge otkrio je i buduće planove za Krapinske lađare te što ih sljedeće očekuje.
– Otvoreni smo za nove članove. Idemo na masovno proširivanje članstva jer želimo sljedeće godine, ipak je sada iza nas jedno veliko i vrijedno iskustvo, nastupiti s dvije posade s tim da bi jedna posada bila selekcijska kojom bi pokušali napasti „TO TEN“ u što sam uvjeren da možemo s obzirom na ljude koje smo priključili, dok bi s drugom posadom pokušali ostvariti bolji rezultat negoli ove godine – zaključio je svoju priču Tomislav Pelin.
Cijeli intervju pratio je najmlađi član ekipe osamnaestogodišnji Fran Pelin, jedan od pokretača Udruge, te sam iskoristio priliku pitati ga kakav osjećaj je bio sa samo 18 godina biti na jednom od najodgovornijih mjesta u lađi s članovima već ozbiljnije životne dobi.
– Razlika u godinama nije mi predstavljala nekakav problem tako da nisam osjećao niti ikakav pritisak. Naime, veslao sam na mjestu kojem sam veslao, a to sam sve radio i na treninzima tako da je sve bilo „cool“. Moram istaknuti da mi je puno pomagao i pomogao Damir Novina koji je veslao na mjestu paralelno s mojim tako da smo na kraju veslali dosta usklađeno i postigli dobar rezultat. Trenirali smo na mirnim vodama. Neretva je bitno drugačija – hoćemo li se potopiti, hoće li netko pasti u vodu, hoćemo li se sudariti… Bezbroj pitanja. Što onda očekivati? Doći. Vjerovati u sebe i ekipu. Odveslati. Rezultat će doći! – zaključio je mladi Fran Pelin.
