Županijske nogometne lige u Hrvatskoj godinama su bile zadnja utvrda čistog, nepatvoreno romantičnog sporta. Bile su to arene u kojima su se branile obiteljske časti, gdje su očevi s tribina gledali sinove kako oblače iste dresove koje su oni nosili desetljećima ranije. Bilo je to mjesto gdje je lokalni identitet disao kroz 11 domaćih momaka koji su preko tjedna radili u tvornicama, na poljima ili sjedili u školskim klupama, a nedjeljom ginuli za grb svog mjesta.
Ali vremena su se promijenila.
Danas svjedočimo tihoj smrti tog identiteta. Prošetajte terenima četvrtih, petih ili šestih liga i vidjet ćete bizaran fenomen: seoske klubove u kojima igraju legije stranaca i “vikend-ratnici” iz velikih gradova. Sve je postalo stvar jeftinog prestiža lokalnih moćnika i uprava koje pate od kompleksa niže vrijednosti.
Imperativ zvan “rezultat odmah i pod svaku cijenu” stvorio je tržište plaćenika u najnižim rangovima hrvatskog nogometa. Ti dečki ne dolaze igrati iz ljubavi prema klubu; oni dolaze odraditi gažu. Uzmu kuvertu s nekoliko stotina eura, sjednu u automobil i vrate se u svoje gradske kafiće, potpuno ravnodušni prema sudbini kluba čim sudac odsvira kraj.
Najveće žrtve ovog nakaradnog sustava su naša djeca. Što poručujemo šesnaestogodišnjaku ili sedamnaestogodišnjaku koji svako poslijepodne dolazi na trening, uništava koljena na lošim terenima i sanja dan kad će zaigrati za seniore? Poručujemo mu da njegov trud vrijedi točno nula eura i da je njegovo mjesto na klupi jer u prvih 11 mjesto je rezervirano za nekog propalog prvoligaškog igrača u 30-im godinama ili anonimnog stranca sumnjive kvalitete.
Omladinske škole u županijskim klubovima postale su puka dekoracija – zakonska obveza koju klubovi moraju ispuniti kako bi uopće dobili licencu za natjecanje. Licemjerno je tražiti od roditelja da plaćaju članarine kako bi klub funkcionirao, dok se istovremeno taj isti novac prelijeva u džepove uvezenih igrača koji zauzimaju mjesta njihovoj djeci.
Rezultat? Mladići, kojih i nema previše, masovno odustaju od nogometa u onim ključnim, izlaznim godinama iz juniora. Shvaćaju da je sustav zatvoren, a igra namještena za one sa strane. Klubovi tako, u potjeri za instant-uspjehom i ulaskom u neku višu, jednako nevažnu ligu, dugoročno vrše samoubojstvo.
Kada ti lokalni dečki jednom odu, tko će ostati? Tko će čistiti snijeg s terena u siječnju? Tko će kuhati gulaš za klupske fešte? Plaćenik iz nekog tamo mjesta sigurno neće.
Kada seoska ili prigradska momčad izgubi svoje domaće dečke, ona gubi razlog svog postojanja. Klub prestaje biti društveno središte mjesta i postaje privatni poligon za nečije nerealizirane menadžerske ambicije. Možda će te Uprave na kraju sezone i proslaviti pehar, ali bit će to prazno slavlje na praznim tribinama. Jer publika vrlo brzo prepozna laž. A klub koji proda svoju djecu za nekoliko bodova više, zapravo je prodao svoju dušu.
Nogomet u manjim sredinama nikada nije bio samo sport, nego ljepilo koje drži mjesto na okupu. Kad mu oduzmeš domaću djecu, oduzeo si mu smisao.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
