Slobodna Dalmacija objavila je potresni intervju s preživjelim planinarima iz Slovenije. Podsjetimo, trojica planinara poginula su prošli tjedan nakon što ih je odnijela lavina – bila je to danima glavna vijest u Hrvatskoj.
Za stolom kuće u Kaštel Sućurcu njih četvero i novinar Slobodne. Mia, Tonći, Bernard i Dubravko. Četvero preživjelih planinara. Prošlu subotu ispenjali su Triglav, a kućama se vratili slomljeni, u suzama i očaju…
– Zbog njihovih obitelji, a i zbog njih samih, želimo da se točno zna što se i kako dogodilo – njihova je glavna poruka.
Puno je verzija što se dogodilo, od početka je krenula ona da je njih četvero zbog vremenskih neprilika ostalo u sigurnosti planinarskog doma, dok su njih trojica otišla na planinu penjati se. Palo je i loših komentara o neiskustvu, neznanju, nepotrebnom riziku…
– U subotu ujutro krenuli smo s parkinga s Pokljuke prema planinarskom domu Vodnik. Gori smo marendali, pa se uputili dalje prema vrhu Triglava, odnosno prema planinarskom domu Planika, gdje smo napravili mali odmor. Ja san jedini odusta od daljnjeg uspona jer se nisan osjeća fizički spreman. Oni su odradili vrh, vratili se u dom oko 19:30. Sidili smo do deset sati navečer, večerali, pričali, šalili se i išli leć – rekao je Bernard.
Svanula je kobna nedjelja…
– Digli smo se oko 7:30, vanka je bilo sniga više nego što su prognoze najavljivale. Konzultirali smo se s jednim vodičem koji tu radi, upozorija nas je da je vrime loše i na dio staze koji moramo zaobić, da ne idemo kroz šumu – nastavio je Bernard.
Hodali su u koloni pola sata do mjesta tragedije…
– Nas sedmero u razmaku od 15 do 20 metara od prvog do zadnjeg. Vraćali se dolje prema automobilima, krenuli doma. Tu se desila ta lavina koja je njih trojicu odnila u provaliju, dvoje ih je nekako uspilo ostat gori, šesti i sedmi nisu imali kontakt s lavinom – kazao je Bernard.
Znači, na čelu kolone bio je Marijo Boko kao vodič, najiskusniji. Za njim su išli Mia pa Tonći, kao druga i treći, pa braća Andrija i Roko, kao četvrti i peti, te Bernard i Dubravko na začelju. Lavina je pomela prvih petero i zauvijek promijenila živote svima. Prva od četiri lavine.
Mia je bila odmah iza Marija, druga, a ispred braće. Oni su svi poginuli…
– Od Boke sam bila metar, on je iša isprid mene i prtija taj snig. Sićan se samo da sam odjedanput osjetila tu lavinu i da sam se ukopala sa štapima i nogama, čekala da to prođe… Osjetila san taj snig kako se kupi na meni, kako me gura, ali držala san se cilin svojin životon da ostanem, da me ne odnese u smrt. Kad san se digla, vidila san da Boke isprid mene nema. Nisan čula da je vika, niti san vidila da ga je odnilo. Samo ga je izbrisalo. Odma san počela kopat isprid sebe tu di je on bija, mislila san da ga je tu zatrpalo, ali nije ga bilo. Došla san do nekog bora koji je virija iz tog sniga, zavezala san se za njega konopom, bojala san se igdi pomaknit… – rekla je Mia.
Dubravko Perić sa splitskih Bilica bio je zadnji u koloni, ‘metla’ u planinarskoj terminologiji.
– To je zadnji u koloni, on ima vezu, njegov je zadatak da nikoga ne ostavlja iza sebe, da kupi sve. Tako da san ja to, nažalost, manje – više sve vidija. Dogodilo se odjednom, nije bilo zvuka, grmljavine, ka da si povuka jedan ogroman lancun priko njih, sve se zabililo. To je jednostavno proletilo. Samo san dreknija: “Lezi doli!” I onda je zabililo još jedanput… Kad zamišljaš lavinu, to je grmljavina, ludilo, ali ništa od toga. Ka da prospeš kilo soli, takav je zvuk. Par sekundi samo. Kad se razbistrilo, vidin tu su Mia i Tonći, fale njih trojica. Kopali smo, tražili, nismo ih našli. Odnilo ih je u provaliju. Prvoga su navodno našli 150 metara nizbrdo, drugu dvojicu dvista metara – kazao je Dubravko…
Cijeli intervju s preživjelim planinarima možete pročitati OVDJE.
