Kada se uprava jednog kluba javno hvali podatkom da ima najviše djece u gradu, prosječni promatrač pomislit će da je riječ o zdravoj sredini. No, pogled na rezultate otkriva jezivu realnost: u četiri natjecateljske kategorije, od 24 utakmice, ta su djeca upisala 25 poraza. Ovaj apsurdni minus ne govori o netalentiranosti djece, već o potpunom amaterizmu i, možda, nesposobnosti ljudi koji vode klub.
Dok gospoda iz uprave koriste masovnost za slikanje, pisanje projekata i opravdavanje proračunskih dotacija, na terenu se odvija sustavno uništavanje dječjeg samopouzdanja.
Statistika je u ovom slučaju nemilosrdna, no ona ne boli. Ono što boli jest ljudski faktor koji se krije iza tih brojki. To su djeca. Djeca koja iz tjedna u tjedan prolaze kroz isti scenarij: poraz, poraz, i opet poraz!
Kakav trag to ostavlja na dječju psihologiju? Sportska psihologija jasno kaže da je natjecanje zdravo samo onda kada nudi barem minimalnu šansu za uspjeh. Kada se djeca konstantno guraju u vatru za koju nisu spremna, sport prestaje biti izvor radosti i postaje izvor frustracije, tjeskobe i osjećaja manje vrijednosti. Umjesto da grade samopouzdanje, ova djeca uče kako gubiti i prije nego što zakorače na teren. Uprava se može kititi masovnošću, ali ta masovnost postaje paravan za nedostatak rada i prebrzo guranje u natjecateljske sustave.
Slati nepripremljenu djecu u službena natjecanja, vikend za vikendom, gdje ih protivnici rezultatski masakriraju, graniči s psihološkim zlostavljanjem. Poraz, poraz, poraz i tako 25 puta. Kakvu poruku time šaljemo toj djeci? Učimo ih da su gubitnici i prije nego što utakmica počne.
Uprava ovdje igra prljavu igru. Njima djeca ne služe da bi ih odgojili u sportaše, već im služe kao brojke na papiru. Više djece znači više članarina i veći kolač od gradskog novca za sport. To što ta ista djeca kući odlaze u suzama, s teškim osjećajem manje vrijednosti i tjeskobom u želucu, foteljaše u odijelima očito ne zanima. Njihova ambicija i pohlepa za statusom direktno lome dječju psihu.
Ono što ovom klubu hitno treba jest trenutno povlačenje kočnice i prekid natjecateljskog ludila. Dok se ne steknu stvarni uvjeti – stručni kadar, sustavan rad i igrački napredak – klub se mora hitno prebaciti u sferu čiste rekreacije. Djecu treba maknuti iz službenih liga u kojima služe kao kanta za napucavanje. Treba im vratiti igru kroz prijateljske susrete s ravnopravnim protivnicima, gdje rezultat nije imperativ. Gospodo iz uprave, prestanite pumpati vlastiti ego preko leđa dječje psihe. Ako niste sposobni stvoriti uvjete za natjecanje, vratite djecu rekreaciji, a vi se maknite s pozicija koje očito ne znate obnašati.
U klubu koji niže 25 poraza u 24 utakmice, trener i roditelji prestaju biti partneri u odgoju djeteta i postaju neprijatelji. Oboje su zapravo žrtve uprave, ali frustraciju istresaju jedni na druge.
Treneri u ovakvim klubovima su često mladi entuzijasti ili potplaćeni stručnjaci kojima uprava nameće imperative (“Moramo igrati ligu!”), iako im nisu osigurali ni termine za treninge ni selekciju. Trener na utakmici gleda kako mu ekipa propada, nemoćan je, a s tribina sluša uvrede i prigovore.
Roditelji plaćaju članarine, voze djecu na treninge i ulažu svoje vrijeme. Kada gledaju svoje dijete kako iz tjedna u tjedan gubi s ogromnom razlikom i plače u autu na putu kući, u njima se budi obrambeni mehanizam, a budući da uprava sjedi u zatvorenim uredima, prva meta za roditeljski bijes postaje trener. Roditelji pred djecom kod kuće počinju kritizirati trenera (“Ovaj nema pojma”, “Zašto te stavio u igru ako gubite 20 razlike?”). Dijete to sluša, gubi poštovanje prema treneru, i na treningu više ne sluša njegove upute. Sustav rada se potpuno raspada.
Najveća tragedija ovog klupskog amaterizma jest to što se djeci trajno gadi sport. Umjesto da klub bude mjesto gdje se uči disciplini, timskom radu i ljubavi prema zdravom životu, on postaje traumatsko iskustvo.
Za ovu djecu hokej, košarka ili bilo koji drugi sport više nije igra. On postaje sinonim za sramotu, nemoć i javno poniženje. Mozak djeteta počinje povezivati sportski teren i opremu s neugodnim osjećajima (čvor u želucu, tjeskoba, tuga). Djeca u tim godinama nemaju emocionalne mehanizme – sindrom sagorijevanja – za procesuiranje konstantnog neuspjeha. Kada vide da se trude, a rezultat je uvijek katastrofalan, zaključuju: “Ja nisam za ovo, ja sam nesposoban”. Umjesto da promijene klub, oni najčešće potpuno odustaju od sporta.
I za kraj – kada pobjegnu od sporta koji ih je povrijedio, djeca traže alternative gdje imaju osjećaj kontrole i uspjeha. To su najčešće videoigre i društvene mreže. Tamo nema javnog poraza na semaforu, a osjećaj postignuća je trenutačan. Uprava je tako, u potrazi za masovnošću, dugoročno stvorila pretilu i neaktivnu djecu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagorje Internationala
