U malom donjomeđimurskom naselju, Draškovcu, smjestila se kućica u cvijeću, a u njoj bračni par pun ljubavi koji je svoj dom otvorio gostima iz svih kutaka svijeta. Sonja i Miljenko Sokač od 2017. godine su domaćini, odnosno pružaju smještaj turistima i radnicima u svom domu.
Međimurska sneha
U razgovoru s njima odmah ćete primijetiti jednu stvar – Sonja Sokač savršeno govori međimurski, ali s njemačkim naglaskom. Sonja Sokač je naime “međimurska sneha”, koja je zbog ljubavi došla u Međimurje s dalekog njemačkog istoka.
– Moje djevojačko prezime je Schaarschmidt. Odrasla sam u području koje se zove Erzgebirge, Rudna Gora, prije pada zida i sjedinjenja Njemačke. Kada sam bila djevojka, glavna životna briga mi je bila kako ću raditi u susjednom selu – činilo mi se kao ogromna udaljenost od doma. No, život piše zanimljive priče. Na nagovor sestrične sam se prijavila za posao u Švicarskoj u jednom hotelu. Nikada nisam mislila da će išta od toga biti, no odmah su se javili. Nisam ni znala da će se moj život promijeniti u tom hotelu. Naime, tu sam početkom 90-ih godina upoznala Miljenka – prisjeća se.
Sonja i Miljenko Sokač kažu da su se uvijek družili u istom društvu, oboje su radili i živjeli u hotelu, a ljubav se između njih razvila spontano.
– Ja sam radila kao sobarica, on kao portir. Kada mi je počeo nositi košulje na peglanje, znali smo da je stvar riješena – kroz smijeh je otkrila Sonja kolegama iz eMedjimurja.
Međimurje – nova domovina
Kako je njihova ljubav rasla, tako su sve više razgovarali o osnivanju obitelji i gdje će živjeti.
– Iako je plaća u Švicarskoj bila jako dobra, taj način života, odnosno rad od jutra do mraka ipak nije bio za nas. Htjeli smo dati prednost obiteljskom životu i odlučili smo skrasiti se u Međimurju. Međimurje je tada pružalo puno pogodnosti za život. Tako smo sredinom 90-ih godina počeli zidati kuću u Draškovcu – kažu Sokači.
Nakon konačnog povratka doma, Miljenko je pronašao posao u Tehnixu, a Sonja se usredotočila na vrt, povrtlarstvo i učenje međimurskog govora.
– U to vrijeme moji su nećak i nećakinja bili bebe i polako su počeli učiti govoriti. Kako su oni učili, tako sam i ja s njima usvajala dijalekt. Bilo je pogrešaka, smiješnih situacija, malo zadirkivanja od strane prijatelja i rodbine, no sve u dobrom duhu. Mogu reći da je međimurski govor moj prvi strani jezik – međimurski je bio prvi strani jezik koji sam u životu učila i naučila – kaže Sonja.
No, prilagodba međimurskom načinu života ne bi bila lagana da nije bilo prijatelja i rodbine koji su je odmah prihvatili kao svoju.
– Kada odlaziš živjeti u stranu zemlju, moraš imati na umu da u toj zemlji nikada nećeš biti poput domaćih ljudi, da će doći do vidljivih razlika u načinu života i u mentalitetu. No, ja sam se ovdje sasvim udomaćila. Miljenkova me obitelj odmah prihvatila. Za moj prvi posjet Međimurju zaista su se potrudili da se osjećam kao kod kuće. Ni njegovi roditelji, ni moji roditelji nisu imali ništa protiv toga da budemo zajedno, iako smo iz različitih zemalja i različitih kultura. Zapravo, moj otac je imao samo jedno tipično njemačko pitanje prije nego što sam Miljenka dovela doma – ima li Miljenko dobro osiguranje – prisjeća se Sonja.
Ostvaren san
Nakon nekoliko godina došao je i sin Max, koji je danas 1. razred srednje.
– Njegovo puno ime je Maximilijan – namjerno smo u ime stavili X i J. Ima malo njemačkog i malo hrvatskog u sebi. Max je bio moj djed, a Emilio je latinska inačica imena Miljenko – pojašnjavaju.
Baš u to vrijeme kada je Max još bio u maminom trbuhu, Sonja Sokač je počela razmišljati o vlastitom poslu. Prethodno je radila ugostiteljske poslove u obližnjim restoranima i hotelu, no ipak je htjela nešto svoje.
– Moja sestrična bi pri svakom posjetu Draškovcu govorila da otvorimo neki apartman za goste – imamo dovoljno mjesta, a kuća je u dražesnom selu koje je relativno blizu autocesti, ali i Mađarskoj i Sloveniji. No, bili smo nesigurni – do posljednjeg trenutka smo bili skeptični hoće li gosti uopće htjeti doći ovamo. Na sreću, bili smo u krivu! Čim smo oglasili da smo otvorili apartman, već je došla prva rezervacija – kažu.
I od tog dana ne prestaju stizati gosti iz cijelog svijeta u mali Draškovec.
Sonja i Miljenko žive mirnim međimurskim životom u pravom malom raju koji su sami stvorili. Ako ima ljubavi, ima i volje – i ni za što Sonja ne bi mijenjala svoju domovinu odabranu zbog ljubavi.
– Da nam ponude da odemo živjeti u Njemačku ili Švicarsku, sigurno bih odbila. Ovdje je naš dom, naša zajednica i naša budućnost – zaključuje Sonja Sokač, Njemica iz Međimurja, ili možda ipak – Međimurka iz Njemačke.
